kratke priče

Sunce (nastavak)

Taman što je M otpila jutarnju kafu udišući tišinu sela na blagom suncu, u daljini se začu komešanje zvuka. Nema šta biti nego automobil, pomisli. Zvuk se pojačavao i sekundu kasnije jasno se raspoznavalo da je automobil skrenuo na put koji vodi do njihove kuće.

“Neko ide”. – reče tada M.

“Mora da su N i S” – odgovori L.

I oboje ustadoše i priđoše bliže ogradi koja se u visini pasa spuštala niz ulazno dvorište.

Malo autašce teturavo se pomoli iz šume, koja je razdvajala dvorište od ulice, i zastade na sred zelenog puteljka. Iz auta izađe crn, stasit momak. Mahnu rukom i nešto povika, ali ga domaćini ne čuše. Dadoše mu znak da ugasi motor i oboje mu pohitaše.

Tada iz kola izađe i jedna smeđokosa djevojka u kratkom šorciću. To je bila S.

Njih dvije se zagrliše snažno i nasta opšte ljubljenje.

Nakon što otpiše kafu u ugodnim stolicama koje stajahu ispred ulaznih vrata, L izloži plan.

“Najbolje da odmah smjestite stvari.” – reče.

“Nismo bili sigurni da ćete doći, ali smo ipak namjestili malu sobu preko puta ulaznih vrata “. – doda M podignuvši ruku u smjeru u kom se nalazila soba.

“Onda bi trebali spremiti rance i krenuti. Jutro je već odmaklo. I mada je dug ljetni dan, treba uvijek imati koji sat viška”. – reče L i pogleda u nebo na kome su se oblaci odbijali i odlazili svaki u svoju stranu.

Trideset minuta kasnije tri ranca, pošto je S stavila stvari u N-ov, krenuše niz put iza kuće. Kameni put kojim je nekad tutnjio voz, sad napušten, vodio je do podnožja planine. A iza planine na nebu stajaše Sunce. Da je bila sredina dana, Sunce bi stajalo iznad njihovih glava. Ovako pošto je Sunce još bilo sa istočne strane, M je znala da je otprilike deset časova. O tome je razmišljala kad primijeti da su svi utonuli u misli, dok je L išao naprijed prvi.

Kad su prišli podnožju planine, nisu se više vidjeli vrhovi.

M je zadnji put bila na selu prošle zime i baš je ovdje naišla na lila kaćune. Voljela je lila kaćune koji su se rađali pod slojem snijega i probijali kroz njega sa proljećem, što je bio poseban prizor, mislila je. Namjerno je išla u posjetu selu u to doba godine da bi njih zatekla po snijegu razbacane.

Ušli su u bukovu šumu. Visoka stabla zatvarala su krug, pravila su dvorane. Riječi su odjekivale, sunce bi ponekad zaškiljilo, lanjsko lišće je pod nogama šuštalo. Kad bi izašli iz jedne dvorane, ušli bi u drugu. I tako su išli do poslednje, iz koje se nastavljao još samo krševiti prilaz vrhu.

Podne je odmicalo, i dok je Sunce odlazilo teškim korakom nebo je izgledalo kao raspukla breskva. Tri ranca su se spuštala u selo.

S je ležala na prostirci pod krošnjom velikog klena dok se meso hrskalo na vatri pored njene glave. Palice koje je stavila u žar stajale su u podrumu suhe dugo, pa je vatra s vremena na vrijeme pucala, a ona bi se svaki put prenula iz knjige kao iz sna. Uvijek je voljela da čita. To je vraćalo u djetinjstvo i bajku prije spavanja. A otkad se zaposlila u izdavačkoj kući “Bonis”, to je postao i dio njenog posla. U početku je bila ispomoć u vrijeme godišnjeg sajma, ali kasnije, kad su u Kući primijetili njeno poznavanje literature i način na koji govori o autorima, pomalo su je uključivali u politiku Kuće. Tako je ove godine na njen predlog prevedena knjiga “Gledaj me” i ta knjiga je doživjela regionalni uspjeh.

N-a je upoznala na moru. Bila je to jedna od kliše priča. Šetala je starim gradom. I dok je blesila gledajući gore diveći se zidinama, u isto vrijeme u jednoj od uličica starog grada N je nosio paket koji mu je zaklanjao pogled. Gledao je samo sa jedne strane kuda ide, a S je baš naletjela sa druge. Kad su se sudarili iz paketa su poletjeli papiri. Bilo je to puno papira. Pločnik je u dijelu pri zidovima bio vlažan, jer je vlasnik radnje oprao ulaz prije četvrt časa. Papiri su se skvasili. Bilo joj je krivo, nije znala kako da se iskupi. Pomogla mu je da pokupi listove, a popodne su bili na kafi. N je bio pomorac. Taman što se vratio sa pučine, planirao je ostati u malom gradu, otvoriti restoran i pecati u jednoj od uvala morske obale do kraja života.

Nakon dvije godine upoznavanja, N je zaprosio S. Iako je imao kuću svojih roditelja nadomak starog grada, N je od para sa pučine i uz pomoć roditelja, kupio kućicu debelih zidova i plavih škura u malom naselju na moru u blizini grada. Vrijeme provedeno sa njima nije moralo da ima neku posebnu radnju, ugodno su se osjećali kao četverac i M je voljela da provodi vrijeme sa njima.

 

© mojzivotlive.wordpress.com, 2018. Neovlašćena upotreba i/ili kopiranje sadržaja bez pisane dozvole autora i vlasnika bloga su najstrožije zabranjeni.

 

 

Advertisements
kratke priče

RAZUMITE

DSC00958

Dok sjedim sam u praznini, pitam se ko su oni koji su me ovdje strpali. I jesam li se branio. I ako jesam, jesam li dao sve od sebe ili sam pustio? Sve što osjećam je ukus ljute podvojenosti u grlu koja se širi iz grudi. Osjeća se na nešto ustajalo.

Osam je časova. Taman što su se krompirići ispekli, zagoreli i pojeli. Kući sam došao u pet časova, nakon radnih obaveza u trajanju od osam časova i dva sata puta, jednog u odlasku i jednog u povratku.

Ustao sam rano, još zora nije bila svanula. Došao sam u mrak.

Nemam loš posao. U današnje vrijeme zavidan.

Umoran sam.

Sjedim već dva sata bez nekog posebnog posla. U sobi je upaljen te-ve i računar. Ponešto čitam, ponešto slušam. Ali ništa do kraja. Kafa skuhana prije sat vremena, u koju je sipano tričetvrt šolje mlijeka, stoji na stolu neispijena.

Oko mene su stvari, razbacane. Ima prostora.

Moj krevet je kauč u dnevnoj sobi i na njemu je posteljina. Jutros nisam imao vremena da je skinem i odnesem na krevet u sobi.

Dok se lavor puni vodom, palim grijalicu u kupatilu. To je mali kalorifer. Njegova snaga je dovoljna da zagrije mali prostor u kome se kupam svakog jutra.

Potapam košulju u lavor i stavljam rukavice. Odnedavno, na noktu se pojavila gljivica. Od tada sam osjetljiv na prisustvo vlage.

Nesmotreno sipam deterdžent, ispiram košulju više puta. Na kraju je cijedim, uz bol u leđima od dugog previjanja. Svo vrijeme mislim o noktu. Kao da se svakog sekunda dok su ruke potopljene u vodi gljivice razmnožavaju i jedu ga.

Spuštam košulju na zagrijani radijator, vlaga počinje odmah da isparava u vidu dima.

Miris omekšivača sužava prostor za disanje. Selim radijator u sobu. Košulja se osjeća na krompiriće koje sam maloprije pekao.

Prozor je bio otvoren više puta po malo. Ali hladno je, morao sam da zatvorim sve. Čim se osuši košulja, valjalo bi da legnem. Ustajem prije zore.

Sat i po je prošlo, ja još sjedim na kauču i ne radim ništa. Nekolika puta sam ustao i otišao do sobe da prevrnem košulju na radijatoru. Sad je suva. Bilo bi dobro da je opeglam. Ali umoran sam.

Palim kalorifer u kupatilu i perem zube. Posle umivanja, trljam lice peškirom i razvlačeći ga gledam se duboko. Minut kasnije, odlažem peškir i liježem.

Risiver za kablovsku se opet restartuje i budi me.

Promijeniću stranu. Možda zaspem bolje.

Naglo ustajem. Nisam navio satove. Brzim korakom dok se tresem od hladnoće uzimam mali budilnik, podešavam ga i stavljam na te-ve, tako ću morati da ustanem kad zazvoni, neću moći da prispem. A onaj veliki budilnik nek bude na šanku i neka zvoni deset minuta kasnije. I naviću alarm na telefonu koji stoji pored moje glave i još pet, šest podsjetnika. I oni zvone u podešeno vrijeme.

Već je pola dva. Kroz četiri sata biće vrijeme za novi dan.

U njega ću ući mrzovoljan. Zvoniće telefon prvi, onda mali sat i na kraju veliki. Još malo ću sjedjeti u krevetu, bez ikakve želje. Moraću se spremiti za dvadeset minuta. Toliko ostaće do autobusa koji je nemilosrdno tačan. Neću stići košulju koju sam oprao da opeglam, obućiću prvu čistu majicu na koju naiđem, tražiću čarape, donje gaće, obuću patike. Istrčaću i naletjeti na komšiju koji izvodi psa, smeće ću baciti u kontejner na pola puta do stanice, u letu dok budem trčao. Misliću da niko ne primjećuje da trčim svakog jutra i da sam u kvartu još uvijek nepoznata faca. Ući ću u bus, javiću se ne gledajujći ni u koga. Zabiću se u hladno sjedište, skinuti kaput i zamotati se njime kao da je deka. Kad uđu na drugoj stanici, praviću se da gledam kroz prozor ili da spavam. Kako se budemo odmicali od grada, počeću da cvokoćem.

Kad stignemo, istrčaću žurnim korakom da što prije kupim picu ili burek.

Ući ću u kancelariju par minuta prije drugih. Oko pola devet, stići će kafa na kojoj će plivati gusti sloj. Šolju ću okrenuti tako da ručka bude sa suprotne strane. Sipaću mlijeko ako se nije pokvarilo. Upaliću klimu i svo raspoloživo grijanje.

Tek što počnem da se grijem, ući će kolega i pogasiti sve.

Sješću da radim, ali neću moći da se skoncentrišem. Ako bude trebalo, ostaću posle radnog vremena da dovršim sve. U tom slučaju, vratiću se vozom, ipak je jeftinije.

Od danas ću biti srećan. To sam odlučio još sinoć, mada toga nisam jutros bio svijestan. Ubijeđen sam da su stvari unaprijed određene načinom na koji su počele. Pa i dan. U prvi mah ne vidimo strukturu koja će se razviti kasnije, ali kad bi se nakon svršetka vratili nazad, prepoznali bismo u početku tragove svršetka.

Zakon svršetka, neprimjenjiv na stvari koje traju.

Kroz glavu mi je proletio kratak film, sa zaključkom umjesto naslova, o svemu što se u neposrednoj prošlosti završilo. Pitao sam se kako toliko? Jesam li ulijetao s namjerom da izletim?

Misli su lelujale, ostajući neuobličene i neizrečene, miješale su se sa snom.

Kad sam poslednji put pritisnuo crveno dugme na telefonu, kako bih ugasio zvono, bilo je pola sedam.

Sjeo sam na dno kreveta, naslonivši glavu na jastuk i pokrivši se jorganom, kao da neću ustati par minuta nakon. Traka od sunca koje je dopiralo od balkonskih vrata na suprotnoj strani sobe, padala je baš preko mene, a odsjaj od zraka koji se prelamao o ogradu balkona sad mi je prštao u oči.

U prostor između svijesti i sna polako je stizala stvarnost i odluka.

I mada sam sa sigurnošću iskustva znao da je ZA DOBAR POČETAK RADNOG DANA TO PRESUDNO, opet nisam pripremio radno odijelo.

Saznanje o tome izazvalo je težinu u grudima od koje se širila kiselina do grla. Dok sam prao zube razmišljao sam koji gornji i donji dio garderobe upariti, a da bude pristojan.

Opet nisam mogao da nađem veš, išao sam iz jedne sobe u drugu, panično tražio čarape, a garderoba za koju sam se odlučio bila je na gomili bačena i zgužvana tako da nisam mogao da prođem tako što ću da je malo tresnem i navučem.

Ipak, borio sam se da stignem da uradim sve onako kako treba. Nisam htio da zatrem nenadano dostojanstvo koje je sa neobjašnjivog mjesta iznutra naviralo.

Ne pogledavši se u ogledalu, ali zadovoljan, zgrabio sam ključeve sa eksera unutar drvene kućice, izletio sam i trčao sve dok nisam uhvatio bus koji je krenuo i stajao na raskrsnici, jer je na semaforu bilo crveno.

Našao sam jedno mjesto, skroz pozadi desno. Jedno sjedište zasebno. Stavio sam torbu na krilo i zabacio glavu pozadi. Sjedište nije bilo prilagođeno tijelu, naslon je bio kratak, a prostor do narednog sjedišta suviše mali da bi stale noge prosječnog čovjeka.

Ukosio sam noge ka spolja, a glavu jako zabacio tako da je tjemenom dodirivala naslon. Pri tome mi se vrat snažno rastegao i jabučica me toliko zatezala da sam u više navrata pipao kožu na njenom vrhu, provjeravajući da li je čitava.

Ali jutro je bilo lijepo. Toplota koja je navirala kroz prozor je bila toliko prijatna da sam u jednom momentu mogao da tvrdim da me miluje nečija ruka.

Ta iznenadna korelacija sa suncem nastavila se i u kancelariji malo kasnije.

Čim sam ušao, zadovoljan što sam još uvijek sam, požurio sam da privučem stolicu prozoru. Zavalivši se udobno i dignuvši noge na dasku od prozora, izložio sam suncu sebe. Davio sam se u njegovom tijelu, ljekovitost je bila vidljiva.

U mislima sam se igrao kako bih svoj novi tretman suncem nazvao. Na kraju sam se odlučio da bi najbolje bilo da ga nazovem sunfeeding, mada sam bio zabrinut da li takav izraz ima ispravno značenje. Tako rečeno može da navede na mišljenje da ja hranim sunce, a ne da sunce hrani mene. Feeding by sun bi sigurno bilo ispravnije, ali meni se više dopao izraz office sunfeeding. Svakog jutra od osam sati do pola devet. Čvrsto sam odlučio, to ću da uvedem.

Kad je došlo pola devet, svi su zauzeli svoja mjesta. Kancelarija je najednom bila puna. Kafa je bila na stolu, kolega preko puta zapalio je cigaretu. Počela je žučna rasprava da li je bolji Obama ili Merkel. Upalio sam računar i utonuo na kratko u svoje fantazije. Vidio sam rijeku i na rijeci čun. Voda je bila tamnozelena i ukoso je presjecala sunčeva nit okićena lopticama obojenim zlatno-žutom. Sve je treperilo na vjetru laganim tonom. Voda nije bila široka, mogao si vidjeti stabla na obali preko. Nije bila ni duboka. Mogao si bez straha ploviti u mjestu, čun je bio privezan o obalu užetom.

Kad sam otvorio oči, ne reagujući na naglo otvaranje vrata, kolega se već bio ustao kako bi ustupio mjesto klijentu koji je ušao. Otpio sam gutljaj kafe i uzeo parče papira.

“Četvrtak 12.03.2013.” – zapisao sam:

  1. Provjeriti elektronsku poštu;
  2. Presložiti dokumenta u registratorima;
  3. Složiti registratore na policama;
  4. Pauza;
  5. Srediti papire na stolu i u fiokama;
  6. Odnijeti na arhivu papire koji su ispod monitora;
  7. Prelistati interni časopis;
  8. Izaći ranije na bus (radi mjesta).

Tog dana sa bus-a sam sišao jednu stanicu ranije. Planirao sam napraviti poseban ručak i zato želio svratiti u dobro snabdijeven market. Nisam mogao da smislim čitavim putem da li da spremam riblje ili pečeno meso teleće. A krompiriće, zamoliću ženu u marketu da mi odabere. Ne volim kad kupim slatke i brašnjave. A toga dana bilo je posebno važno da ne omanem.

Nakon ručka, sjećam se da sam se malo opružio na kauču tek toliko da mi se hrana slegne, a onda sam počeo spremanje. Posložio sam na krevet u sobi sve, od cipela do sakoa koji ću sjutra nositi preko košulje. Lijepo sam opeglao rukave na košulji, a posebno traku oko zgloba ruke, tamo gdje zakopčavam dugme, jer ruke su stalno na tastaturi i taj dio je najviše pogledima izložen.

Kad su se kazaljke poklopile i pretvorile u uspravnu crtu, sat je pucnuo i prenuo me iz sna koji se nahvatao. Pridigao sam se i sjeo na krevet. Na velikom satu koji je stajao na šanku, pločice su se smijenile. Sad je pisalo 13.03.2013. Okrenuo sam se na drugu stranu i nesposoban bezbrižno zaspao čvršće nego prije.

Kad je alarm zazvonio petnaest minuta prije šest, nije bilo potrebe da ponovo zvoni pet minuta kasnije. Ustao sam odmah i ugasio sve navijene podsjednike. Bio sam manje sanjiv nego obično i brzo sam završio jutarnje spremanje. Kad je došlo vrijeme za polazak, poslednji putnici žurno su se hvatali za vrata autobusa i bojažljivo uprtim pogledom gledali da li ima mjesta. A ja sam već desetak minuta ubijao vrijeme posmatrajući komadiće maglovitog jutra i golubove kako trackaju mokrim pločnikom, kljucajući sve što liči na bijele mrlje.

Još dok sam ulazio u zgradu primijetio sam da čovjek zaposlen kao portir nije za svojim pultom. Kad sam zakoračio stepenikom, vidio sam da me prati pogledom. Kad sam uhvatio ručku i odgurnuo vrata, našao se preda mnom. Skrenuo sam desno i nastavio da hodam kad sam nasilno zastao.

“Molim Vas gospodine” rekao je uhvativši me za ruku u predjelu lakta i gledajući me bojažljivo sažaljivo. “Nemojte više da dolazite”. I dalje je stajao u stavu koji je zauzeo kad je prišao. I ja sam nepomično stajao. Govorio je smirenim i značajnim tonom. U jednom momentu, možda baš dok je izgovarao riječ “nemojte” blago je pokupio gornju usnu i zabacio je u stranu. Gledao sam u njegove zube. Bili su sitni i crni. To mi je padalo u oči uvijek dok sam razgovarao sa njim. Pa i sad, nisam mogao da prestanem da gledam u njih. “Vi više ne radite ovdje, razumite.” – I dok je govorio zadnju riječ drmusao me za rukav, a ja sam i dalje gledao u njegove sitne, crne zube.

© mojzivotlive.wordpress.com, 2018. Neovlašćena upotreba i/ili kopiranje sadržaja bez pisane dozvole autora i vlasnika bloga su najstrožije zabranjeni.

pjesme

SVJETIONIK

Svjetionik

na zabačeni val,

miran i sam,

prima i daje,

a ne treba nikoga,

osim putnika,

koji dolaze i odlaze,

i tome nema kraj,

i njegov  je beskraj

i netaknut  sjaj.

U moru i

Pod zvijezdama,

i sam

postao je

vječan.

Putnici što putuju,

njegova su svrha,

a svakog prima

kao jedinoga.

I njegova  je širina kao

pogleda beskraj

I njegova je vječnost kao

zvijezda sjaj.

kratke priče

SUNCE

sunce

„Zaključuješ po tangenti. To može biti opasno.” – rekao je. “Može te odvesti pogrešnim putem. Možeš godinama da kucaš na pogrešna vrata. Jer ako poznaješ detalj, ne znači da poznaješ sliku.” – pokušao je da objasni. “A ti ne stvaraš samo sliku, ti stvaraš priču.” – dodao je i pri tome mu jedva primjetno uzdrhta glas.

Nije željela da prizna da je u tim riječima prepoznala istinitost. Odmičući glavom, nastavila je razgovor drugom temom.

To se nije događalo često, mislila je, i nije bilo osnova njenog rasuđivanja nipošto.

Spoljašnja pojava odavala ju je za osobu tvrdog stava. Način na koji je hodala, blago povijeno, ostavljao je utisak da grli svijet dok hoda. U njenim pokretima bilo je nečega istančano nježnog, a opet, zamasi rukama i bacanje glave u stranu dok bi dobacivala šale prolaznicima, odavali su utisak nečega što nije ženama svojstveno.

„I uvijek si sama. I kad nisi izgledaš kao da jesi.“ – nastavio je sad već uzbuđeno.

„Meni je tako dobro. Dugo nije bilo, ali sad jeste“ – rekla je gledajući u stranu sasvim mirno i spokojno.

 „Sad mi je super“, uzviknula je.

„Zašto kažeš? – upitala je naizgled neizainteresovano i odmah potom dodala „Je li brineš za mene?“, sad već probadajući ga pogledom.

„Nikad mi niko ne govori o meni” – nastavila je spuštajući glavu i prebirajući nešto ispred noga pogledom izgledajući da ne govori o nečemu mnogo važnom, a onda je digla glavu i rekla blago ushićeno „A meni je baš interesantno da čujem o sebi nešto. Ajde, pričaj“ – rekla je s osmjehom, ali još dok je govorila poslednje riječi, osmjeh je počeo da se povlači, a oči je ispunila tiha gordost na koju kao da se već bila navikla, katkad prihvaćena, katkad prezrena, ali nekako stalna i bliska. Kao da je unaprijed računala s tim da neće stići odgovor.

Narednog trena opet se osmjehivala, sad držeči ruke ukrštene ispod butina i glave dignute visoko, udisala je vazduh pogledom, odmjereno, nipošto ne želeći da sve udahne odjednom.

Dugo su ćutali.

„Jesi li kad gledao sebe spolja?“ – rekla je gledajući ispred sebe daleko i naslanjajući se laktovima o beton koji je za stepenicu odizao ulaz u kuću iza njihovih leđa.

„Kako misliš spolja?“ – pomalo bunovno upitao je L.

„Pa spolja, kao da si u uglu prostorije, gledaš sebe dok sjediš i vrijedno radiš ili gledaš sebe dok jedeš i nesvjesno trpaš zalogaje u usta, dok razmišljaš šta ćeš raditi minut poslije. Ja se svaki put iznenadim kad sebe vidim. Prije svega iznenadim se fizionomijom, pomalo mi je glava romboidna, a nos duži nego što sam mislila.“

„Phhhhah, baš si luda.“ – nasmijavši se prošao je pogledom, sad već naslonivši se i on na beton koji se pod teretom vremena s vrha usitnio.

M ga je pogledala ne pomjerajući glavu, koso, nasmijavši se držeći usne nepomično.

Voljela je kad ga nasmije, kad osjeti da je obožava na trenutak. Nekad bi namjerno pričala ludosti ne bi li ga nasmijala. Sama ona bila je dosta ozbiljna. Oboje su voljeli duge razgovore i šalu uz dobro vino sa društvom i tada su funkcionisali najbolje. Oboje su znali da se šale i da prime šalu, ali kad su bili sami, rijetko su zasmijavali jedno drugo. Zato su za M ovakvi momenti bili dragocjeni i nekad bi namjerno izgovarala ludosti, ponekad izvodila čitav performans, ne bi li izmamila osmjeh koji je govorio da je posebna.

L je nakon više nabadanja laktovima o beton pronašao položaj u kome ga kamenčići ne bockaju i oboje se zagledaše u jedino parče neba koje nije skrivala velika krošnja starog klena, gotovo pravilno polukružnog oblika, blago prema njima nagnuta. Sad se već jasno na nebu raspoznavala Kasiopeja u obliku duplog slova „V“ i prednji dio velikih kola. Bilo je ljeto i vazduh ih je punio životom, lako kao nekad.

Negdje oko ponoći dunuo je vjetar. Mada su mu bili izloženi već neko vrijeme, L je iznenada skočio sa betona, jurnuo u kuću i iz velike sobe na dnu hodnika donio dva ćebeta.

„Brrrr, super, hvala.“ – pokrila se isprva sve do glave M da bi se otkrila do pasa odmah nakon par minuta.

„Utonula sam bila, već neko vrijeme me nije bilo. “ – rekla je sa osmijehom.

„I ja sam malo spavao. Osjećam se preporođeno. Bila je odlična ideja da ovdje dođemo.“ – rekao je L. nadahnuto.

„Nisam misilila na san.“ – rekla je M.

„Nego?“

„Utonula sam bila u Kosmos. Mislim, ja to mogu vazda. S kaže da ja ustvari meditiram, a da to uopšte ni ne znam.“ Napravivši prepoznatljivu pozu i dignuvši ruke da primi energiju nebesa, prasnula je u smijeh, a za njom i L.

(Smijeh)

„Hoćeš li čašu kuvanog vina?“

„Hoću, baš kuvano vino hoću sad!“ – povika M. Hvala.

L koji je već bio jurnuo u kuću, zatekao se na vratima kad se M zahvaljivala, okrenuo se i par sekundi gledao M koja se već bila opružila na prostirci i nije ga primjećivala.

Bila je drugačija.

Uskoro se vratio sa lončetom. Vino je divno mirisalo.

„Našao si pomorandžu, kako? Ovdje niko nije boravio čitavu vječnost!“ – pridižući se i šireći oči, namjerno je govorila M razgoropađeno.

„Pazi, prosućeš vino.“ – pravio se da mu njeno raspoloženje smeta, dok joj je sipao vino u čašu.

(Pauza)

L“ ?

„Molim?“ (krozasan)

„Šta ako dođe vuk?“

„Neće.“

„Kako znaš?“

„Nema.“

„Šta ako ima? Ja bih da uđemo, ne vidim više ništa.“

„Dobro. Rekao je L i ostao da spava.“

„Pa oćemo li?“ – rekla je nakon par minuta.

„Oćemo“, rekao je i počeo ćebe da odmotava.

„Jesi razmišljao kad da je ljubav univerzalna?“

„Kako misliš?“

„Pa ona je svuda, kao neka jedinstvena materija, kao sami vazduh, kamen, a mi ne znamo da je uzmemo. Prškamo po malo, rovarimo, ne znamo da upotrebimo ono što nam je dato. A tako malo se i trudimo.“

„Misliš na ljubav među ljudima?“

„Mislim na sve ono što u nama stvara ljubav.“

„Mi smo napravili uloge i podijeli ko koga, kako i koliko, može da voli, i to usvajamo kao matricu nakon rođenja i tokom odgoja. I niko ne razmišlja o samoj matrici i o onome prije nego je na ljubav postavljena.“

L je gledao sad već pravo u oči, pomalo iznenađeno, a opet upijajući sve što je govorila.

„Ljubavi je malo među ljudima. To je sve što znam.“ – rekao je spuštajući glavu i zatvorivši oči na trenutak.

„Ono što mislimo da je ljubav često je samo naš odraz u drugima, obični otisak. Prava ljubav se diše, nije ljepljiva”. – dodao je.

„Ja ljubav zamišljam kao nebo od čokolade, kremaste i divne. I ne razumijem zašto tako malo nas pokušava da dohvati to čokoladno nebo ili čak da u njemu stanuje, makar na nekom nižem pojasu, žiđem.“ Tu je M zastala i prasnula u smijeh.

„Zamisli da nema uloga?“ – rekao je naprasno i pomalo srdito L. „Pravila moraju da postoje“.

Kad je M uhvatila gvozdenu bravu, vrata su se kruto otvorila i jutarnja svijetlost je zapljusnula. Kao i sve stare kuće, kuća njene bake bila je okrenuta na zapad. Pa ipak M pamti oduvijek zaslijepljujući snop svjetlosti jutrom kad bi ustala, koji je ukoso ulazio kroz vrata i odbijao se o stari beton hodnika. Bio je toliko jak, da je M gotovo morala da zatvori oči dok pređe iz tog ugla hodnika u drugi i izađe van. Svaki put kad bi spavala na selu, a to je već odavno bio samo slučaj, prvo čega bi se sjetila još otvarajući oči iza žutih škura, bili su glasovi starijih koji su dopirali iz glavne sobe, gdje je bio šporet i gdje se pekao doručak. Glasovi bi se dugo mutili kroza san, prije nego bi odlučila da potegne gvozdenu bravu i pridruži se starijima. U međuvremenu, M je pretraživala zidove velike sobe u kojoj su spavali nekad svi njeni stričevi, tetke. Otac. Vrijeme je napravilo odveć puno crtica i tačkica, koje je M ispitivački posmatrala. Nekad bi do duboko u noć pod prigušenom svijetlošću lampe ispitivala da li je neka tačkica rupica ili je vrh pipka neke zvjeri poput škorpije. Zato su za M rijetko momenti na selu bili opušteni ukoliko je trebalo ostati duže i spavati u sobi gdje je plafon bio od stare drvenarije, pune koje čega, zamišljala je ona.

Ovog puta, M se probudila spokojna, rastegla se snažno, tako da osjeti kako se šire mišići srca.

Kad je izašla napolje, L je već sjedio na drvenoj stolici i čitao novine. Kafa je bila topla, vjetar je pirkao, a sunce se bilo skrilo pod oblake.

M je zavila ogrtač oko sebe i sjela podignuvši noge na visoku trupinu ostavljenu namjerno da posluži u vidu stočića.

Sanjala sam nešto mnogo lijepo. – rekla je zažmurivši i naslonivši glavu na naslon stolice.

„Hmmm…?“ – odgovorio je L glasno i radoznalo dok mu je glava bila zabijena u novine.

„Sanjala sam veliko Sunce.“ – pričala je polako i rastežući, kao da želi da priča traje što duže. „I to Sunce“ – nastavila je – „je bilo toliko veliko, ogromno, i jedino što je stajalo ispred nas. A mi smo se držali za ruke i išli put njega. Ono je moglo biti strašno i jezivo, jer je izgledalo kao da ćemo da uđemo u njega. Ali nije bilo. Bilo je lijepo. Išli smo ka njemu privučeni njegovom snagom i to smo željeli. Nije bilo protiv naše volje. Bilo je uzvišeno.

Na kraju kad smo postali samo tačkice na žutoj površini, tu sam se probudila i ništa više nije bilo.“

© mojzivotlive.wordpress.com, 2018. Neovlašćena upotreba i/ili kopiranje sadržaja bez pisane dozvole autora i vlasnika bloga su najstrožije zabranjeni.